MAK100
Svečana akademija i muzičko-scenski performans
Mak Dizdar: prvih stotinu godina 1917.–2017.
Mehmedalija Mak Dizdar (Stolac, 1917 — Sarajevo, 1971) napisao je jednu od rijetkih knjiga koje definiraju zemlju u kojoj su nastale, knjiga čiji odjek, pola vijeka nakon pjesnikove smrti, ne jenjava. Kameni spavač (1966) daleko premašuje okvir poetske zbirke: Dizdar je decenijama proučavao natpise na stećcima, srednjovjekovnim bosanskim nadgrobnim spomenicima, i u tim uklesanim fragmentima, u kojima je istorijska nauka vidjela tek epigrafsku građu, prepoznao unutrašnji svijet ljudi čija je cjelokupna egzistencija svedena na kameni zapis. Vojnici, pisari, umjetnici, bezimene žene obraćaju se živima preko vijekova, jezikom koji je istovremeno arhaičan i zastrašujuće sadašnji, kao da su klesari naslutili da će ih jednog dana neko čitati u sasvim drugačijem svijetu.
Knjiga je prevedena na desetak jezika, a talijanski izdavač ETS Edizioni objavio ju je u ediciji Il mito, uz Heraklita i Vicoa, čime je Kameni spavač zauzeo mjesto među tekstovima kojima se mjeri domet ljudske misli. Unutar Bosne i Hercegovine, međutim, ova knjiga zauzima poziciju koja nema poredbe u okolnim književnostima: to je tekst kroz koji zemlja razumije samu sebe, tekst u kojem je Dizdar artikulirao identitet utemeljen u slojevitosti jednog prostora starijeg od svih podjela koje su mu nametnute. Književni teoretičar Sanjin Kodrić prepoznaje u njemu tri semantička sloja koji se međusobno prožimaju: rekonstrukciju zaboravljenog istorijskog perioda, terapeutsku intervenciju u traumatiziranu kolektivnu svijest i ezoterički odgovor na metafizičku ispraznost savremene egzistencije.
Stogodišnjica pjesnikovog rođenja 2017. bila je prilika da se ta artikulacija ponovo učini čujnom, u godini kada je Bosni to trebalo koliko i 1966.
Mehmedalija Mak Dizdar (Stolac, 1917 — Sarajevo, 1971) wrote one of those rare books that come to define the country from which they emerged, a book whose resonance, half a century after the poet's death, shows no sign of fading. Kameni spavač (Stone Sleeper, 1966) far exceeds the scope of a poetry collection: over decades, Dizdar studied the inscriptions on stećci, medieval Bosnian tombstones, and in those carved fragments, which scholars had treated as little more than epigraphic material, he recognised the inner lives of people whose entire existence had been compressed into stone. Soldiers, scribes, artists, unnamed women speak to the living across centuries, in a language at once archaic and unnervingly immediate, as though the carvers had anticipated that someone, in a wholly different world, would one day read them.
The book has been translated into over ten languages. The Italian press ETS Edizioni published it in its Il mito series alongside Heraclitus and Vico, situating Stone Sleeper among those texts against which the reach of human thought is measured. Within Bosnia and Herzegovina, however, the book occupies a position without equivalent in the surrounding literary traditions: it is the text through which the country has come to understand itself, the work in which Dizdar articulated an identity rooted in the deep stratification of a territory older than any of the divisions imposed upon it. The literary scholar Sanjin Kodrić identifies three interwoven semantic layers: the imaginative reconstruction of a forgotten historical period, a therapeutic intervention into traumatised collective consciousness, and an esoteric response to the metaphysical emptiness of modern existence.
The centenary of the poet's birth in 2017 offered an occasion to make that voice audible again, in a year when Bosnia needed it as much as it had in 1966.
Pars fuit Illyrici quam nunc vocat incola Bosniam.
Dura sed argenti munere dives humus.
Non Illic virides spacioso margine campi.
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coelo.
Castell et summis imposita alta jugis.
Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)
Pita jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Mak Dizdar, Kameni spavač (1966)
Ova ruka kaže ti da staneš / I zamisliš se nad svojim rukama
U bezvremenom prostoru između sna i bezdana, tom mjestu memorijskog obnavljanja naših izgubljenih prošlosti, kao supstituent za ono što je jednom zauvijek okončano i bespovratno iščezlo iz svojeg stvarnog postojanja, obitava vječno pamćenje naroda.
Shodno Everettovoj teoriji interagirajućih univerzuma, živimo ni manje ni više nego u beskrajno mnogo paralelnih svjetova. Suočeni s izborom prolaska kroz dvije ili više pukotina (odluka), naše talasne funkcije prestaju biti u superpoziciji i cijeli se svijet tada razdvaja i rascijepa na onoliko stvarnosti koliko nam stoji na raspolaganju. U jednom od tih svjetova prolazimo jednom pukotinom, u drugom svijetu nekom drugom… Samo u područjima interferencije, dok traje dekoherencija, svjetovi se preklapaju… Nakon toga se razdvajaju na neovisne stvarnosti.
17. oktobra 2017 scenu Narodnog pozorišta Sarajevo pretvaramo u polje interferencije naših svetovâ…
Belma Bešlić-Gál, 01. oktobar 2017.
In the timeless space between dream and abyss, that site of memorial renewal where our lost pasts reconstitute themselves, as a substitute for all that has been irrevocably concluded and vanished beyond retrieval from its actual existence, there dwells the eternal memory of a people.
According to Everett's theory of interacting universes, we inhabit nothing less than an infinite number of parallel worlds. Faced with the choice of passing through two or more slits (decisions), our wave functions cease to be in superposition, and the entire world then divides and cleaves into as many realities as are available to us. In one of these worlds we pass through one slit, in another world through another… Only in the regions of interference, while decoherence lasts, do the worlds overlap… After that, they separate into independent realities.
On the 17th of October 2017 we transform the stage of the National Theatre in Sarajevo into an interference field of our worlds…
Belma Bešlić-Gál, 1 October 2017
Introductus
U cijeloj sali Narodnog pozorišta, uključujući i scenu, vlada potpuni mrak. Iz zvučnika u piano pianissimu prodiru zvuci povjetarca i jedva čujnog zvučnog tepiha u predjelu od oko 50 Hz. Iz pozadine se nazire iregularno treperenje jedva primjetnog svjetla, svjetlosne projekcije generiraju organske svjetlosne maglice…
Dan odmora, dan sedmi / Džana Džanić (monolog)
Glumica Džana Džanić laganim koracima stupa na scenu… Svjetlosne maglice se mijenjaju, potom nestaju, stapajući se sa svjetlima sljedeće programske tačke…
Proslov / Vokalni ansambl, udaraljke
Tekst pjesme „Proslov“ je predložak muzičko-teatralno koncipirane istoimene kompozicije, repetitivno-mantrične formalne strukture. Aludira se na južnoslavensku mitologiju i „kult vila“. Početak kompozicije je šapat, koji se potom prenosi i multiplicira. Arhaično-futuristički koncipirana melodijsko-harmonska struktura nas odvodi u jedan mistični, imaginizirani svijet.
Dokumentarni video „MAK 0.1“
Ljubav / Džana Džanić, Muhamed Hadžović
Odabrana poezija Maka Dizdara u izvedbi Džane Džanić i Muhameda Hadžovića. Svjetlosne i zvučne projekcije nas uvode u svijet bezuslovnih, tragičnih ljubavi, žudnje i požude…
Indexi / Nataša Mirković (glas), Filip Gavranović (el. gitara)
„Modra rijeka“ i „Slovo u čovjeku“ u aranžmanu N. Mirković/F. Gavranovića.
Dokumentarni video „MAK 0.2“
Dažd/ Muhamed Hadžović (monolog)
Iz off-a čujemo isprva tekst pjesme „Dažd“… Istovremeno na scenu polako stupa Muhamed Hadžović. Monolog. U pozadini se svjetlosnim projekcijama insinuiraju svjetovi njegove podsvijesti, egzistencijalističkih propitivanja, rezignacije…
Kolo / KUD Baščaršija
Posljednja tačka muzičko-scenskog dijela programa. Tutti cjelokupnog vokalnog, instrumentalnog i plesnog ansambla. Tekst pjesme „Kolo“ služi kao tekstualni predložak vokalno-instrumentalne kompozicije, Gluho kolo je polazna koreografska referenca. Svjetlosne projekcije insinuiraju susretanja mjestâ naših memorijskih prošlosti, tematiziraju pitanje identiteta, kontinuiteta, bezvremenosti.
Actor, actress, duo (guitar/voice), 5 female voices, clarinet, šargija, bass drum, dance ensemble (KUD Baščaršija), sound projection, video, set and costume design
Koncept, režija i kompozicija: Belma Bešlić-Gál
Produkcija: Fondacija „Mak Dizdar“ Sarajevo
Izvršni producent: Gorčin Dizdar, Fondacija Mak Dizdar
Kostimografija: Nermina Varešanović
Svjetlosne projekcije: Starsky
Vizuelni identitet: Bor Dizdar
Kompozicija: Belma Bešlić-Gál, Indexi (aranžman Nataša Mirković, Pippo Corvino)
Ton i rasvjeta: Blow up Sarajevo
Glumci: Muhamed Hadžović, Dženana Džanić
Kamerni duo: Nataša Mirković (glas), Pippo Corvino (gitara)
KUD Baščaršija
Plesni ansambl: Neira Kabaš, Nejra Karović, Selma Selimović, Emir Salispahić, Izet Čomaga, Samir Mirvić
Ženski vokalni ansambl „Dunje“: Azra Deović, Naida Efendić, Senita Muhić, Zerina Hodžić, Zorana Guja
Instrumentalni ansambl: Adi Zulić (klarinet), Faruk Došlić (veliki bubanj), Miron Konjević (šargija), Tarik Kutlovac (veliki bubanj)
Pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića
Sponzori: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Fondacija za muzičke, scenske i likovne djelatnosti FBiH, Federalno ministarstvo kulture i sporta, Ministarstvo civilnih poslova BiH, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo
- 17.10.2017Premiere — Narodno pozorište Sarajevo · Live TV broadcast © TVSA
Klix.ba → Jubilej pjesničkog velikana: Mak Dizdar na stogodišnjicu svog rođenja dobija „novi život“ (13.10.2017)
makdizdar.ba → Fondacija Mak Dizdar